Bolivud predstava mjuzikl Narodnog pozorišta na programu je u četvrtak od 20 časova 18.10.2018. u sklopu pozorišnog festivala Teatar u jednom dejstvu.
O predstavi
REŽIJA Maja Pelević
KOMPOZITOR Ana Đorđević
KOREOGRAF Igor Koruga
KOSTIMOGRAFKINJA Marina Vukasović Medenica
ASISTENTKINJA SCENOGRAFA Isidora Spasić
ASISTENTKINJA KOSTIMOGRAFA Aleksandra Pecić
IZVRŠNA PRODUCENTKINJA Ivana Nenadović
ORGANIZATORKA Jasmina Urošević
INSPICIJENT Miloš Obrenović
SUFLERKA Anja Gavrilović
DIZAJNER ZVUKA
ULOGE
Miloš Đorđević
Jelena Đokić
Danijela Ugrenović
Suzana Lukić
Pavle Jerinić
Bojana Đurašković
Reč reditelja Maja Pelević
“Život stanovnika malog grada na granici prekida iznenadna vest: dolazak velikog bolivudskog producenta koji hoće da kupi malu fabriku, u njoj napravi veliki bolivudski studio i otvori nova radna mesta, što u malom gradu nije pojava česta. Ta iznenadna vest je uzbudila glumce iz pozorišta koji su odlučili da producentu naprave priredbu i time povećaju šanse za uloge u budućem bolivudskom spektaklu. Grad je opet ujedinila zajednička ideja i kolektivni entuzijazam, ali život ko život – pun je neočekivanih obrta.
Kroz bajkovitu utopiju o dolasku Bolivuda u naše krajeve pokušali smo da ispričamo priču o svima nama i na šta smo sve spremni kada nam se nudi bolja budućnost.
Dolazak Bolivuda tako postaje povod za priču o krahu industrije, ksenofobiji, divljoj privatizaciji, lažnim svetovima, a sve to kroz pesmu i igru pod sloganom “leba ako nemaju, dajte im kolače”.
Tako Bolivud, kao industrija zabave i sreće, postaje mesto eskapizma i povod za udruživanje, solidarnost i slogu, vrednosti koje smo zaboravili u ovom postkomunističkom, tranzicionom, apsurdnom vremenu u kome živimo. Isto tako prinuđeni da zaboravimo svoju prošlost i da prihvatimo sve što nam se nudi dovodi nas u jednu infantilnu poziciju iz koje je jako teško izaći.
Kako lepo kaže Boris Buden u knjizi Zona prelaska. O kraju postkomunizma : “U čudnovatom svetu postkomunizma, demokratija je istovremeno i cilj kojem se teži i izgubljeni objekat. Tako se “deci komunizma” pogled u bolju budućnost otvara još samo iz nekakve melanholične perspektive.(…) U postkumunizmu pitanje budućnosti slovi kao pitanje na koje je odgovor već dat. Ali ni pitanje prošlosti više nema smisla. Od “dece komunizma” ne očekuje se da imaju sazrelu svest o komunističkoj prošlosti. Upravo stoga su pretvorena u decu da se ne bi mogla sećati prošlosti.”